I ove smo godine pohodili Kočje iznova se diveći ljepoti i skladu. U mir i razonodu koji donosi Kočje ubacili smo i matematičku igru lanca u kojem je svatko imao zadatak na kartici čije je rješenje vodilo do drugog učenika koji je dalje postavljao zadatak. Cilj je bio napreskokce spojiti lanac i odgovoriti na sve zadatke i vratiti se na početak lanca. Simbolički je lanac spojila i ujedinila nas u zajedništvo najmanja sudionica našeg pohoda, ravnateljeva jednogodišnja dražesna kćer Eva, pod budnim okom učenice Marije Skokandić. Možemo samo s Tinom Ujevićom zapjevati poigravši se riječima:

Ove su brojke crne od dubine,

ove su jednadžbe zrele i bez buke,

— One su, tako, šiknule iz tmine,

i sada streme ko pružene ruke.

No one samo imati će cijenu,

ako ih jednom, u perli i zlatu,

kolajnu vidim slavno obješenu,

ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.