Svake godine u studenome zastanemo i u tišini se prisjećamo Vukovara,Škabrnje…Prisjećamo se hrabrosti,tuge,boli-i trideset četvero djece Vukovara od ukupno četiristo dvoje stradalih u Domovinskom ratu čiji je osmijeh prerano utihnuo.Trideset i četiri imena.Kada bismo ih usporedili s našom školom,to bi bio cijeli šesti,sedmi i osmi razred.Tri razreda manje na školskim hodnicima.Tri razreda bez smijeha,bez igre,bez snova.Teško je zamisliti da je njihovo djetinjstvo naglo prekinuto.Umjesto školskih bilježnica,očekivao ih je rat.Umjesto školskog zvona-sirene i strah.Njihova je priča poput slomljena srca: srce koje je trebalo kucati u budućnosti,a zauvijek je stalo u jednom trenutku okrutnosti. I danas,dok svijeće gore u koloni sjećanja,slušamo nove vijesti o svijetu u kojem djeca opet pate.Opet slomljena srca.Čini nam se da povijest nije naučila svoju najvažniju lekciju.Zato se sjećamo da nikada ne zaboravimo koliko je svaki život dragocjen.
Posebnu vrijednost ovom sjećanju daje i prekrasan crtež zagrljene djevojčice i dječaka djelo naše bivše učenice Eve Baotić koja je svojom osjetljivošću i talentom uspjela dočarati ono što riječima često ne možemo izraziti.
